Svake godine u ovo doba jedna stvar me takoreći “bode u oko” – ili bolje reći u uho u ovom slučaju – a to je način na koji se djeci poklanjaju pokloni. Od Sv. Nikole do Božića, konstantno slušam “Jesi li bio dobar”, ili “Jesi li bila dobra?” Tako i moj imenjak i Djed Mraz, odnosno Djed Božićnjak, za koje mi nikad nije bilo jasno koja je razlika između njih trojice, vode popis djece koja su bila dobra i koja nisu bila dobra. Zločestima donose šibe, a dobrima darove i bla bla bla.
Ne znam za ostale, ali meni je bilo sasvim jasno od prvoga dana da se ne radi ni o kakvim svecima i djedovima, da u cijeloj priči prste imaju moji roditelji i ostali odrasli svijet. Jedino mi nije bilo jasno zašto idu toliko daleko da organiziraju takve farse i svi budu složni u toj laži i takvom mazanju oči. Nije da kažem da su takva okupljanja i darivanja loša, ali kada jednom dijete prozre kroz dimnu zavjesu koja mu se stavlja pred oči, mislim da je nastaviti kleti se u istinitost cijele priče čisto zlo!
Dakle, dijete ima nekakvo intuitivno, ili tek podsvjesno, znanje da se ovdje ne radi ni o kakvim djedicama sa sjevera koji imaju gigantske tvornice igračaka, već da darovi – nekako – dolaze od njihovih roditelja. I to je točno. Čak i ako ništa o tome ne kaže, ne znači da ne naslućuje. U tom kontekstu pričati djetetu priču umjesto istine ima samo jedan efekt, a to je da smanjuje njegovo povjerenje prema vama, njegovim roditeljima.
S druge strane je način na koji se darovi daruju. Daruju se uz uvjet da su djeca bila “dobra”, ili se barem aludira na to. Time smo stvorili niz problema. Prvo, kako saznati tko je cijele godine bio dobar, a tko ne? Drugo, jesu li djeca roditelja koji nemaju novaca za darove sva od reda zločesta? Treće, da li stvarno želimo stvoriti dojam u svojoj djeci da našu ljubav i svoje poklone koje im iz te ljubavi poklanjamo – moraju zaslužiti? Četvrto, na kraju priče sva djeca – bila ona dobra, ili ne, dobivaju poklon (jer ovaj prvi problem ne znamo riješiti), a to je nepošteno, bezobrazno i demotivirajuće prema djeci koja su zaista bila dobra, ili koja su bila žrtve bullyinga svojih vršnjaka.
Postoji jedno jednostavno rješenje svih ovih problema. Prestanite postavljati uvjet “dobrote” kada darujete svoju djecu. Dajte im darove u ovo “doba darivanja” zato što ih volite, a ne zato što su ispunila neke nepisane uvjete “dobrote”. Dajte im darove iz ljubavi, bezuvjetno i neka steknu dojam da ono što su dobila je samo njihovo. I nemojte im davati nekakve ponižavajuće “darove” poput šiba. Ne samo što šiba promovira nasilje, već je i prikrivena prijetnja istim. Želite li zaista svome djetetu pokloniti prijetnju šibom za Božić, ili Svetog Nikolu?
Vratimo se natrag na priče koje pričamo djeci vezano uz ta darivanja i blagdane koji nam služe kao prigoda za darivanje. Osobno nisam veliki poznavatelj tradicije, ali nisam dibidus. Zato ću priče – laži! – koje pričamo djeci u ovo doba zamijeniti istinom i onime što znam o ovim blagdanima. Obzirom da su priče o Sv. Nikoli prilično krvave i brutalne, neću previše ići u detalje – primjerice, jedna priča o tom svecu govori o mesaru koji je raskomadao tri dječaka i strpao ih u bačve, da bi ih kasnije prodao kao šunku, pa ih je Sv. Nikola uskrisio iz bačvi, dok druga govori o ocu s tri kćeri za koje nije imao miraz da bi ih udao, pa bi se morale okrenuti prostituciji. Sigurno neću pričati takve priče djeci od dvije i jedne godine. No ono što bih mogao reći je otprilike slijedeće:
Sv. Nikola bio je dobar čovjek koji je jako volio djecu i volio ih je darivati. Onoj djeci koja su bila u velikim poteškoćama volio je pomagati. Na primjer, jednoga je dana upoznao oca koji je imao tri kćeri. Njihova majka je umrla i sada su bili jako siromašni iako je otac bio jako vrijedan i pošten čovjek i zbog svega toga su bili jako tužni. Sv. Nikola se smilio i obećao ocu da će im nekako pomoći, ali nije htio da itko sazna da im pomaže. Zato se, umjesto da javno pomogne ocu, kriomice noću došuljao do njihovog prozora i kroz prozor bacio torbu punu zlatnika. Baš te noći, kćeri su oprale svoje čizmice i stavile ih na prozor i čarape su objesile iznad ognjišta da se suše. Kako je Sv. Nikola ubacio torbu kroz prozor, zlatnici su se prosuli svuda po podu, u čizmice i kraj čarapa te su ih kćeri u jutro tako pronašle i veoma se obradovale. Zato, u sjećanje na njegovu dobrotu i mi te noći u godini stavljamo svoje čiste čizmice na prozore i čarape vješamo iznad kamina, a mama i tata u njih stavljaju poklone kako bi se i njihova djeca u jutro obradovala kao i kćeri ubogog oca.
Za Božić, priča bi bila otprilike ovakva:
Prema jednoj priči, prije 2017 godina, u gradu Betlehemu, u maloj štalici rodio se jedan dječak kojem su roditelji dali ime Isus. Taj dječak odrastao je u muškarca koji je bio jako dobar i mnogim ljudima je pomagao i bio im jako bitan u životu. Bio je toliko bitan i govorio je tako lijepo da su njegove priče postale važne čak i mnogim ljudima koji se još nisu ni rodili kada je on bio živ. I dan danas mnogi ljudi ga smatraju jako važnom osobom u svojim životima. Zato svake godine slave njegov rođendan na način da okite drvce raznim ukrasima i lampicama, ispod kojeg stave malu štalicu koja predstavlja onu u kojoj se Isus rodio. Okićeno drvce predstavlja Betlehem sa svojim lijepim kućama i svjetlima, koji se nalazio na brežuljku iza štalice. Ispod drvca, kraj štalice, i mi stavljamo darove za one ljude koji su nama najbitniji u našem životu.
Ne zvuče li ove istine bolje od onih laži? Osim što ovakve priče imaju dodatan bonus da ne podcjenjuju djetetovu inteligenciju, one otvaraju mogućnost propitkivanja (npr. “Zašto je Isus svima bio tako važna osoba?”), dok ćemo one laži – ukoliko ih ispričamo i tovimo u dječje glave kao istinu – moći opravdati jedino novim lažima, ili dobro poznatom uzrečicom “Prestani zapitkivati! To je tako jer ja tako kažem!” Ili još gore “Znatiželja je ubila mačku”. Moja verzija ove druge uzrečice je “Znatiželja je učila mačku”.
Tatine Mudrolije 