Neki dan pročitao sam na Supermamama tekst u kojem se autorica Petra (Lipstick Mom) pita kako nastaje bully. S tom temom sam se već ranije bavio iako nisam ništa o tome pisao i zato sam odmah odlučio podijeliti istraživanja koja sam pronašao na tu temu. Većina se temelji na radu dr. Becky Bailey iz Conscious Discipline, poznate stručnjakinje u području razvojne psihologije i ranog djetinjstva.
Prema istraživanjima, buduće bullyje – kao i njihove kronične žrtve – moguće je prepoznati već u ranoj dobi, prije prvog rođendana. Te bebe je veoma teško umiriti kada počnu plakati. Poznato je da tako male bebe nemaju nikakav urođeni mehanizam reguliranja emocija, već emocije moraju naučiti regulirati. No, njihovi roditelji često budu frustrirani zbog njihovoga ponašanja pa će ih – umjesto da ih utješe, što im neće lako polaziti za rukom – najvjerojatnije ostaviti da se “isplaču”, ili će se derati, uporno raditi nešto što očito ne funkcionira i slično. Velika je vjerojatnost da će beba biti takvoga temperamenta ukoliko je majka imala problema u trudnoći, pogotovo ukoliko je bila depresivna, ili je i sama imala problema s ponašanjem u društvu. Točan mehanizam kako se to dogodi nije poznat, no takve bebe imaju povećanu osjetljivost na stres, što onda uzrokuje njihov težak temperament.
Prema dr. Becky Bailey, taj temperament je prvi znak da će dijete kasnije postati bully – ili kronična žrtva. Ukoliko se ništa ne napravi da bi se takvoj bebi pomoglo naučiti regulirati emocije – taj dodatni stres kojem je toliko podložna – ona će odrasti u dijete koje će imati velikih problema u socijalizaciji s vršnjacima. Pritom će bully naguravati drugu djecu, bacati igračke i rušiti tuđe tvorevine, dok će dijete koje će postati žrtvom biti povučeno i svakodnevne normalne situacije doživljavat će sa velikim strahom. Bullyja će druga djeca izbjegavati zbog njegove agresivnosti, dok će žrtvu izbjegavati zbog toga što će im se učiniti dosadnim djetetom koje se ne zna igrati.
I dok će se ostala djeca međusobno igrati i veseliti, budući bully i žrtva biti će gurnuti na marginu, bez prijatelja. No, oni su izuzeti od bilo kakve povezanosti s bilo kim – uključujući majkom koja se npr. oporavljala od depresije i nije bila sposobna nositi se s temperamentnim djetetom – od rođenja. To je golema bol koja u mozgu djeteta uključuje iste sinapse kao i fizička bol. Mozak kompenzira na način da potiskuje podražaje u pojedinim regijama mozga te stariju djecu jednostavno prestane biti briga za bilo kakve posljedice njihova ponašanja koje im društvo nameće – neopravdani sati, jedinice, opomene, ukori, razgovori s ravnateljem, razgovori s roditeljima, izbacivanje iz škole… ništa ne pali jer je dio mozga koji motivira dijete da se brine o posljedicama doslovce ugašen. Razlog je ostracizam od samog rođenja i ako malo promotrite ove “posljedice” koje su takvom djetetu društveno nametnute, one su i same po sebi nastavak tog istog ostracizma. To dijete nije briga za posljedice – ne može ga biti briga za daljnje isključivanje iz društvenog života jer je ono već isključeno iz društvenog života. Kada govori “nije me briga”, to dijete zapravo govori “nije za mene nikoga briga“.
Obzirom da se i bully i žrtva na taj način ostraciraju, oni se vrlo lako pronalaze međusobno. Pritom se u potpunosti isključuju sve regije za empatiju u mozgu bullyja koji svoje opioide dobiva opetovanim napastovanjem žrtve, koji umrtvljuju bol ostracizma. On je u potpunosti ovisan o fizičkom nasilju nad drugima. Žrtva pak će se dodatno povući, ili će provocirati takvo ponašanje bullyja, jer je disfunkcionalna veza s bullyjem bolja od nikakve (što puno govori o boli cjeloživotnog ostracizma), no on nema taj izvor olakšanja svoje boli. On pati u tišini, dok ne eksplodira, spreman ubiti i druge (koji su mu nanijeli tu bol) i sebe u procesu.
Kažnjavanje bullyja jeste bullying, a upravo je to ono što je dovelo do stvaranja bullyja na prvom mjestu. Društvo sistematski prakticira upravo onakvo ponašanje kakvo je dovelo do stvaranja bullyja: “plačeš bez prestanka pa ću te ostaviti da plačeš sam”, “ne znaš se igrati s drugom djecom i zato ću te maknuti od njih da si malo razmisliš o tome što radiš”, “tučeš drugu djecu pa ćemo te isključiti iz škole”, “pljačkaš trgovine, razbijaš i ubijaš, pa ćemo te zatvoriti u zatvor”… Svaka od tih posljedica je isključiva (iz društva) za tu djecu i na kraju, kada gotovo neminovno počine zločin, mi zapravo sudimo pojedincima koje smo i mi sami pomogli slomiti. No, tada je već ionako prekasno da im se pomogne.
Pomoći im se, naravno, može u djetinjstvu, počevši od onog prvog znaka da bi se mogli pojaviti ozbiljniji problemi u budućnosti. Od rođenja do oko treće godine, temperamentnu djecu potrebno je naučiti smiriti se. Kada plače, umjesto da i vi poludite i napravite nešto nepromišljeno, smirite sebe. Bebe odlično detektiraju emocionalno stanje svojih roditelja i ako detektiraju da ste pod stresom i vaša beba će biti pod dodatnim stresom. Ako detektira da ste smireni i vaše dijete će se smiriti. Dišite duboko, pritisnite svoje dijete uza sebe (skin-to-skin je najbolji) i dajte bebi vremena da “pročita” vašu smirenost.
Od oko treće do oko pete godine, vaše dijete počinje se socijalizirati. Ukoliko vidite da se prema drugoj djeci odnosi agresivno, pomozite mu da nauči kako da se prema njima odnosi na prihvatljiv način. To ujedno znači i da vaše dijete nije naučilo regulirati svoje emocije pa mu pomognite i s time.
Između pete i osme godine života, vaše dijete već bi trebalo imati dugogodišnje prijatelje. Ukoliko to nije slučaj, to je još jedan znak da nešto nije u redu. Obzirom da tu nešto ne štima, velika je vjerojatnost da nešto nije dobro u prethodnim koracima. Ukoliko dijete ne savlada reguliranje emocija, velika je vjerojatnost da neće uspjeti lijepo se igrati s drugom djecom. Ako se ne može lijepo igrati s drugom djecom, velika je vjerojatnost da neće moći održavati dugoročna prijateljstva. Te vještine slažu se poput kockica s nižih razina prema višima, što znači da morate djetetu pokazati sve što je spomenuto u prethodnim koracima, i još k tomu pokazati kako održavati dugoročne veze. Morate biti funkcionalna obitelj – koliko to trebate kod kuće, toliko bi se trebalo prakticirati i u vrtićima, odnosno školama.
Između osme i dvanaeste godine života, problem koji će se pojaviti s potencijalnim bullyjima je da će biti društveno isključeni (ostracirani) i često će ponavljati da ih nije briga za posljedice (kazne) zbog onoga što rade. Kod takve djece potrebno je graditi njihov osjećaj za pripadnost, osjećaj da su vješti u nečemu i moraju se osjećati da su korisni drugima.
Tinejdžeri su osobito teški za “ispraviti” no najčešće je upravo to trenutak kada se nešto počinje činiti, ako se ikada uopće počne. Osim svega već navedenoga, njima je potrebna i stručna pomoć, budući su im centri za empatiju već uvelike, ako ne i u potpunosti isključeni.
Autorica Petra dobro je detektirala da se kod bullyja radi o roditeljskom zanemarivanju. U cijelu priču može, ali ne mora biti umiješano nekakvo prepucavanje između roditelja, ili huškanje na ružno ponašanje. Dijete je sasvim sposobno i samo uvidjeti da ukoliko lupi drugo dijete da može i na taj način dobiti igračku kojom se želi igrati. No to zanemarivanje djetetovih osnovnih potreba – pogotovo emocionalnih – mora biti sustavno i dugotrajno, a da bi na kraju od njega nastao pravi bully.
Za kraj dodajem linkove na kratke filmove dr. Becky Bailey koja opširnije objašnjava ove intervencije po uzrastu i problemima koji se pojavljuju u tim uzrastima kod djece koja bi mogla postati problematična. Ukoliko ste u ovom tekstu prepoznali nečije dijete – ili čak svoje – preporučam da pogledate jer bi to mogao biti jedini način da se tom djetetu pomogne. Na kraju ću dodati link na video u kojem DJ Batiste koji je u srednjoj školi bio tipični bully i vođa bande, priča o svojem iskustvu s profesoricom koja mu je promijenila život.
Tatine Mudrolije 